ŽELJA
U stvari ja nemam neku veliku poruku – ništa uzvišeno
Govorim glasom nekog svakodnevnog boga
kog zajedno rekonstruišemo;
ja sam prijatelj sunčanih pogleda ali takođe i vaših očiju
zamagljenih;
mijenjam se s vjetrom kojeg ništa nikad ne dezorijentira
Oni koji me ne prepoznaju
zauzeće mjesto mog srca...
U dalekim vijekovima ako
kao Baudelaire, jednog dana se
budem ogledao u rijeci budućnosti
Volio bi tad da se ne zaboravi
kakav je bio svijet u kojem sam živio:
svijet čiji gradovi
su još uvijek bili tek zvijezde oko raskršća
gdje su ljudi razmišaljali o korisnosti
metafizike;
Svijet nevjerovatne elektronike, i petrohemije
kada se sunce u žutom radničkom šljemu
penje na čelične konstrukcije rafinerije
U njemu su ljudi slušali tako preglupe pjesme da je to ne-
vjerovatno
i pronalazili u toj halabuci
dovoljno energije za plesanje,
(to je pokrivalo zvuk bombardera koji su nad našim glavama
dopunjavali gorivom svoje rezervoare u letu
- pčele istjerane iz košnice).
Svijet jedan sićušan okružen elektronima
meteoroloških satelita
preplavljen valovima herca u kojima se vide ljudi
koji se ljube ispred holivudskih kulisa
Svijet u kojem smo ispijali crna i gorka jutra
iz šolja liofilizirane kafe;
a naveče ćilibar u baru, presječen baš kako treba
kockicama le-
da
umnoženi u ogledalima sa zombijevskim osvjetljenjem.
Svijet u kojem drijemež dolazi lagano kao anđeo
pre-
čisti
sa starogrčkim plaštom zaborava
i sniježi lagano
na lijepo selo crvene tišine.
Prevod: Ivan Radeljković
VŒU
Au
fond je n'ai pas de message – rien de sublime
Je
parle avec la voix d'un dieu quotidien
que
nous reconstruisons ensemble ;
je
suis l'ami des regards ensoleillés mais aussi de vos
yeux de brume ;
je
change selon le vent que rien jamais désoriente
Celui
qui ne me reconnaîtra pas
aura
pris la place de mon cœur...
Dans
les siècles lointains si
comme
Baudelaire, un jour je venais
à
me mirer au bord du fleuve d'avenir
J'aimerais
que l'on n'oubliât pas
le
monde en lequel j'ai vécu :
un
monde dont les villes
n'étaient
encore que qu'étoiles aux carrefours
où
l'on s'interrogeait de l'utilité
de
la métaphysique ;
Un
monde d'électronique fabuleuse et de pétrochimie
quand
le soleil en casque jaune d'ouvrier
grimpe
aux poutrelles des raffineries
On
y écoutait des chansons bêtes comme c'est pas pos-
sible
et
on trouvait dans ce boucan
assez
d'énergie pour danser,
(ça
couvrait le bruit des bombardiers qui sur nos têtes
remplissent
leurs réservoirs en plein vol
-abeilles
interdites de la ruche!)
Un
monde minuscule entouré par les électrons
des
satellites météorologiques
parcouru
d'ondes hertziennes où l'on voit des gens
s'embrasser
sur fond d'hollywood
Un
monde où l'on buvait le matin amer et noir
dans
un bol de café lyophilisé ;
et
le soir ambre dans les bars bien frappé avec des gla-
çons
multipliés
par les miroirs aux lumières cadavériques.
Un
monde où le sommeil s'avance léger ange imma-
culé
dans
sa chlamyde d'oubli
et
neige doucement
sur
un joli village de silence rouge.
La Pierre Amour
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire